Nas varkom lagali su silni...

 22.07.2008., utorak

IMA LI NADE ZA NAS

 19.03.2008., srijeda

Hoće li eksplodirati bačva baruta? (Sranje na Balkanu gledano očima jednog omladinca)

Uvijek ista već ponovljena i pročitana knjiga počela je otvarati svoje stranice i ponovno pričati one iste, potrošene priče koje su nama tako zanimljive. Zašto? Zašto to radimo i zašto nam uvijek neki glas govori da otvorimo tu knjigu, izazivamo neke više sile; Boga, đavla ili pak SAD i EU? Možda se čini smiješnim svrstavati u isti koš Boga i države, ali danas je to tako. Danas su ovozemaljske sile postale gospodarice života i smrti i nisu nimalo milosrdne kao Bog. Moje je mišljenje da je situacija na Balkanu i više nego alarmantna, već se upalilo crveno svjetlo nad nama i već se neke vanjske sile spremaju da ga ugase. Opet bi našim gradovima mogle paradirati razne kacige i šljemovi, ali mene je najviše strah onih plavih koje nas navodno trebaju čuvati. Pokazale su u Domovinskom ratu kako se čuva goloruk narod. Moguće je da rat i nije toliko blizu, barem ne rat širih razmjera, ali je isto toliko moguće i da će buknuti neki naš, domaći balkanski rat jer bez njega ne možemo(valjda je to neko prokletstvo). Na Kosovu je rat već počeo, već se zapalio fitilj u Beogradu i kreće prema bačvi baruta koja se ovaj put nalazi u Prištini. Zar i Domovinski rat nije počeo slično kao što bi mogao i ovaj na Kosovu? Neovisnost, protivljenje, sukob, pa sukob za sukobom i na kraju otvoreni rat. Znam da je ova priča već potrošena, da se situacija na Kosovu proanalizirala od strane mnogo učenijih ljudi od mene, ali ja ipak osjećam potrebu da na ovaj način pružim potporu srpskom narodu koji pati jednako kao i hrvatski. Nema ovdje neke velike filozofije: Kosovo je dio Srbije, a jedino s čim se slažem je to da Kosovo treba imati određenu autonomiju, ali samo zbog toga jer su Albanci nacionalna manjina u Srbiji (tamo su ih doselili Turci prije 300 god.). E, pa gospodo želite li svoju državu već je imate-to je Albanija pa se tamo odselite kad već toliko žudite za neovisnošću. Nije mi jasno zašto se nitko ne sjeti AVNOJ-a i priupita se zašto je pokojna Jugoslavija tako dobro funkcionirala? Na blogu SOH sam pročitao i zanimljiv članak pod naslovom: Pravo nacije na samoodređenje. U redu, onda i Srbi u Krajini imaju pravo na neovisnost (gledajući nekim liberalnim očima, ali i očima EU). Da smo pametni stali bi uz Rusiju i Srbiju, ali valjda ćemo jednog dana shvatiti da nema budućnosti bez jedinstva nas Slavena. 19.03. Hrvatska je priznala Kosovo. Strah me da se moramo pripremiti na razne četničke i ekstremističke napade. Šteta što naša država pleše kako razne vanjske sile sviraju, a ne gleda dobrobit svoga naroda. Doći će jednog dana i naše vrijeme…

- 16:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

 10.01.2008., četvrtak

Što su ljudi mislili dok su gledali zvijezdu kako pada?

Temu sam pronašao na SRP-ovome forumu i nisam je čitao već me potakla na razmišljanje. Ne mogu govoriti o raspadu bivše države jer sam tad i rođen, ali mogu govoriti o onome što sam vidio na televiziji i čuo od starijih. Zaista, što je narod vidio dok je gledao kako netko spušta jugoslavensku zastavu, što su vidjeli dok su gledali kako se povlači JNA, što su mislili oni koji su sve to gledali i koji su tu zastavu palili i kidali? Kako su mogli tako olako raskinuti s nečim čemu su do jučer vjerno služili i ponosili se time? Možda su mislili da će stvari krenuti na bolje i da ćemo u novoj državi biti svoji na svome, da neće bit srpskih pritisaka i svega ostaloga. Možda im je nova propaganda isprala mozak pa su mislili da će u kapitalizmu svi postati kapitalisti, ali dogodilo se upravo suprotno. Nisu postali niti proleteri, već su postali nezaposleni. Njihova poduzeća sada se raspadaju, ruše i na njihovim mjestima niču stanovi i trgovački centri za one koji su malo bolje prošli u ovom nesretnom vremenu. Što je vidjela moja obitelj koja me je kao dijete oblačila u maskirnu uniformu HV-a i učila pozdravu: Za dom! Sjećam se svakog obiteljskog ručka na kojemu je na stolu stajala velika svijeća u bojama naše zastave, sjećam se i susjeda koji je skupljao novac za hrvatsku vojsku, a danas ima hotel s 4 zvjezdice, sjećam se i novaca koje smo slali za ratnu siročad, za obnovu i izgradnju, za snimanje filmova o Domovinskom ratu….. Kad smo već kod ratne siročadi i novca sjetio sam se i Ankice Tuđman koja može i mojoj obitelji biti zahvalna na onome što ima. Pročitao sam nedavno jedan članak u kojemu se kaže kako smo svi u ono vrijeme držali dva prsta visoko podignuta u zrak, a da nismo ni shvaćali da ustvari jedni drugima držimo magareće uši. Živa istina, jer su nas na kraju nasamarili neki veći domoljubi od nas, neki koji su nam navodno dali sve, a da nismo ni shvaćali da nam ustvari uzimaju sve. I što da ja kao jedan mladi čovjek mislim o ovoj državi, koja bi mi trebala biti domovina? Što da mislim o sustavu koji je mojoj obitelji uzeo stan i poslovni prostor, a pokušava uzeti i sve ostalo što nam je ostalo? Što da mislim o socijalizmu koji nam je sve to dao ili nam bar pomogao u ostvarivanju naših snova? Ne, ovo sigurno nije moja domovina, jer moja domovina ovako ne izgleda. Zar bi razglednica iz moje domovine trebala biti penzioner koji kopa po smeću i traži plastične boce, zar bi čovjek iz moje domovine trebao brojati kovanice i moliti Boga da mu dospije za platiti struju? Ne, moja domovina tako ne izgleda. Moja domovina je zemlja sretnih, radnih ljudi, radnika i seljaka koji žive punim plućima i sretni su što rade jer znaju da će njihov rad biti nagrađen, sretni su jer znaju da imaju svijetlu budućnost i starost. Moja domovina je zemlja znanja, napretka i tehnologije, a ne zemlja studenata koji jedva čekaju pobjeći iz nje. Moja domovina će se brinuti o svakom njenom sinu i kćeri i vječno im pomagati i zahvaljivati. I što čekamo? Zašto ne stvaramo našu domovinu, zašto se ne dižemo i ne bunimo, zašto ne podižemo visoko u zrak crvene zastave i pokažemo da nas još ima? Zašto ne stanemo na kraj poskupljenjima osnovnih živežnih namirnica i života općenito? Gdje je u nama omladinski duh i bunt koji će pokazati okorjelim kapitalistima da moraju napokon početi paziti na svoje postupke i shvatiti da ovo nije samo njihova zemlja, već zemlja svih njenih građana. I svi oni koji su mislili da će «Hrvatska opet cvasti kad crveni odu s vlasti» su se prevarili jer Hrvatskoj nikada nije bilo gore, osim u onim vremenima dok su nas gazile tuđe čizme. I svi oni koju su se veselili padu zvijezde na kraju su ispali tužni i prevareni i oni to shvaćaju, ali ne mogu to priznati ni sebi ni ostalima. Da citiram dvojicu ljudi, čovjeka vrlo bliskog meni: «Šta ćeš, od dva zla izabrali smo ono manje» i velikog Miljenka Smoju koji je rekao: «Ako smo onda živili u mraku, jeben mater onome ko je upalija svitlo». Znamo mi tko ga je upalio, ali nam je taj isti za struju koju je potrošilo to svjetlo dostavio itekako velik račun.

- 20:39 - Komentari (21) - Isprintaj - #

 08.12.2007., subota

Čiju ti bre vojsku služiš

Godina je 1987., sunce je upeklo i na desantnom dvotrupcu JRM mladi ročnik stoji na straži. Vruće je i obučen je u kratke hlače i mornarsku majicu, onu famoznu na svijetlo plave i bijele crte. Iz očiju mu viri mladost i radost, nije mu toliko važna ni Jugoslavija ni socijalizam, razmišlja o nečemu sve dok ga ne prekine glas kapetana: -Čiju ti bre vojsku služiš!? Mladi mornar se skoči na noge, stane u stav mirno, salutira i reče: -Jugoslavensku druže kapetane. -Skidaj onda to!-pogleda na njegov srebrni lančić sa pločicom na kojoj je bila upisana njegova krvna grupa i nadoda: -Nije ti ovo američka mornarica.-i ode. Taj mladi ročnik, pomalo nabijen nacionalizmom čiji su se korijeni vukli još iz njegove srednje škole tad mu je vjerojatno u sebi izgovorio dosta psovki. Taj ročnik danas glasuje za HSP, nije bio u Domovinskom ratu, ali isto tako se često sa nostalgijom prisjeća «onih dana», cit. «kad mi je otac naručija opela iz Njemačke i platija ga u kešu». Nije više važan taj ročnik koji će tek kasnije shvatiti kako mu je onda bilo dobro, važan je taj kapetan i njegova osobnost. Što je danas s njim, ili što je bilo s njim za vrijeme ovog nesretnog rata? Da li je devedesete skinuo onu uniformu kojoj je tako vjerno služio, da li je obukao neku drugu, «našu» ili «njihovu», da li se povukao u mir svoga stana i Titovu sliku koja je vječno visjela na zidu spremio u ladicu? Ili je pak pod petokrakom bombardirao hrvatske gradove? Ne možemo znati ni da li mu se smješkao brk kada bi slušao Miloševićeve govore, ali se možemo nadati da nije osramotio uniformu koja nam je nekada ulijevala nekakvu sigurnost i pouzdanost. Ne znam što me potaklo da pišem ovaj post, ali se nakupilo dosta toga, bio je Dan Republike, bili su izbori, bio je i dan sjećanja na Vukovar. Da, da, Vukovar u kojemu su četnici sakriveni ispod petokrake bombardirali ljude koje su do jučer zvali braćom. Tko zna da li je i među tim četnicima bio onaj kapetan s početka ove priče, možda nije bio on, ali ih je sigurno bilo mnogo koji su bili slični njemu i četništvo prikrivali negdje u dubinama i najcrnjim kutcima svoga srca. Pogledajmo samo «druga» Šljivančanina koji je izjavio kako je on branio ustav SFRJ.(!) Vidite li vi o kakvoj se tu gluposti radi? Odavno sam pročitao Ustav SFRJ i nigdje u njemu se ne spominje dvoglavi orao kao jedan od simbola SFRJ, a ni ona pjesma u kojoj naša «braća» traže još salate jer će biti mesa. Vidite li koliko je besmislena ta izjava ali je još besmislenija i ona presuda Haškog suda. Čini mi se da se još ni jedan ljevičar nije javno izjasnio o ovome, ali moramo dati do znanja svijetu da nas nije bombardirala JNA nego njeni srpski ostaci. Ne smijemo dopustiti da se blati časna zvijezda pod kojom ćemo možda i mi jednoga dana ginuti za slobodu.

- 16:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

 24.10.2007., srijeda

MREŽOPIS JE INTERNET

 10.10.2007., srijeda

IDOL

Svi znamo da je sad bila obljetnica njegove smrti i o tome je dosta napisano, zato ja neću ništa. Volija bi kad bi svako od vas koji ovo čita ostavija neki svoj dojam ili mišljenje o Njemu u komentarima. Drugarski pozdrav...

- 11:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #

 24.09.2007., ponedjeljak

Socijalistička Omladina Hrvatske

Na veliku žalost mora san maknit pozadinu sa Marxon. Drugarice i drugovi ne dopustimo drugima da iz svojih kožnih fotelja i klimatiziranih ureda upravljaju našim životima. Ne dopustimo raznim pijančinama, žderonjama i muktašima da im služimo kao predmet zabave, zarade i ismijavanja. Ne dopustimo im da svoje sastanke i sjednice, te raznorazne obljetnice svojih stranaka organiziraju sa našim novcem, novcem za koji smo krvavo radili mi i naši roditelji. Uzmimo stvar u svoje ruke i udružimo se jer smo zajedno jači. Zato sve omladinke i omladince pozivam da se učlane u Socijalističku Omladinu Hrvatske, organizaciju koja djeluje kroz Socijalističku Radničku Partiju. Jedini uvjet je da ste «piturani u crveno» i da imate barem 16 godina. Pridružite nam se i izborite se za pravednije društvo, društvo u kojem neće biti klasnih razlika, u kojem gazda neće tlačiti svog radnika, izborimo se za svoju svjetliju budućnost. U donjim redovima vidite adrese SRP, a na tim adresama ujedno djeluje i Socijalistička Omladina Hrvatske. Gradska organizacija Zagreb Pavla Hatza 14 10000 Zagreb tel. + 385 (0)1 48 35 340 Organizacija otvorena za javnost ponedjeljkom, srijedom i petkom od 11-14 sati. Organizacija Socijalističke omladine Hrvatske otvorena za javnost srijedom od 17:30-19:00 sati. Gradska organizacija Rijeka Blaža Polića 3/2 51000 Rijeka mob. +385 (0)98 978 5674 (srijedom 18.00-20.00h) Gradska organizacija Split Zvonimirova 35 21000 Split tel/fax: + 385 (0)21 482 934 Organizacija otvorena za javnost utorkom i četvrtkom od 10-12. Gradska organizacija Crikvenica Trg Stjepana Radića 2/2 51260 Crikvenica Gradska organizacija Pula Danteov trg 3 Pula Organizacija otvorena za javnost ponedjeljkom od 18:30-19:30.

- 11:52 - Komentari (11) - Isprintaj - #

 10.09.2007., ponedjeljak